Trećina je hrane namijenjene ljudskoj potrošnji širom svijeta – oko 1,3 milijarde tona – završi kao otpad ili se izgubi. U razvijenim zemljama, među ostalima i u europskim zemljama, 40% otpada hrane odvija se na razini maloprodaje i potrošača. Na razini maloprodaje, šokantna količina hrane završava kao otpad zbog estetskih razloga – više od 50% svih odbačenih proizvoda odbacuju se jer se smatra da je “pregruba” da bi se prodala potrošačima. To dovodi do problema s sigurnošću hrane, još jednog od najvećih problema na popisu ekoloških izazova. U zemljama s višim razinama blagostanja, stanovnici bi trebali preuzeti odgovornost za globalnu sigurnost hrane, pružajući podršku društvima regija i emalja koje se bore s nedostatkom hrane.

Održivo upravljanje otpadom ima za cilj održavati proizvode i materijale u uporabi što je duže moguće te minimizirati količinu čvrstog otpada koji završava na odlagalištima ili se spaljuje. Međutim, u postojećim gospodarstvima, otpad nastaje čak i prije nego što se proizvodi, i pristup održivom upravljanju otpadom mora se fokusirati na cijeli životni ciklus proizvoda kako bismo pomogli u smanjenju negativnih ekoloških, društvenih i financijskih utjecaja potrošačkih navika 21. stoljeća. Bilo da se fokusira na smanjenje otpada pri kraju životnog vijeka ili na dizajniranje sustava proizvodnje bez otpada već u konceptualnoj fazi, potrebne su nove prakse upravljanja otpadom kako bi se učinkovito nosili s postojećim tokovima otpada, istovremeno smanjujući količinu otpada.

Posljednji put kada su razine ugljičnog dioksida na našem planetu bile tako visoke kao danas bilo je prije više od 4 milijuna godina. Povećane emisije stakleničkih plinova dovele su do brzog i postojanog porasta globalnih temperatura, što uzrokuje katastrofalne događaje diljem svijeta: tropske oluje, uragani, valovi vrućine i poplave često su intenzivnije i češće nego prije.

Godine 1950., svijet je proizvodio više od 2 milijuna tona plastike godišnje. Do 2015. godine, ta se godišnja proizvodnja povećala na 419 milijuna tona, pogoršavajući problem otpada od plastike u okolišu. S obzirom da plastika treba 400 godina da se razgradi, proći će mnogo generacija prije nego što prestane postojati. Teško je predvidjeti kakve će nepovratne učinke onečišćenje plastikom imati na okoliš dugoročno.

Potrošnja i proizvodnja oslanjaju se na korištenje prirodnih resursa, koji se izvlače iz okoliša i često obrađuju ili proizvode kako bi se oblikovali konačni proizvodi i usluge koje proizvodimo i konzumiramo. Proizvodi i usluge koje proizvodimo i konzumiramo također ovise o sagorijevanju fosilnih goriva poput ugljena, nafte i plina kako bi se generirala energija koja pokreće strojeve, tvornice, postrojenja za preradu, prijevoz i korištenje mnogih proizvoda i usluga. Čak i usluge poput obrazovanja, zdravstva i telekomunikacija ovise o infrastrukturi, tehnologiji i energiji koje se grade i napajaju korištenjem prirodnih resursa. Količina materijala korištenih u proizvodnji i potrošnji nastavlja rasti na globalnoj razini, a stopa ekstrakcije materijala širom svijeta nadmašuje i populacijski i gospodarski rast, što znači da koristimo više materijala, ali manje učinkovito. Ako se nastavi poslovanje kao i obično, globalna ekstrakcija resursa će porasti za 110% do 2060. godine.

Posljednjih 50 godina svijet je svjedočio brzom rastu ljudske potrošnje, populacije, globalne trgovine i urbanizacije, što rezultira time da ljudi koriste više resursa Zemlje nego što ih prirodno može obnoviti. Nedavno izvješće WWF pripisuje gubitak biološke raznolikosti različitim faktorima, ali uglavnom promjenama u korištenju zemljišta, posebno pretvaranju staništa poput šuma i pašnjaka u poljoprivredne sustave.